Kratki dokumentarac o zatvaranju kultnog kluba prikazuje posljedice koje pritisak može imati na britansku, ali i svjetsku elektroničku scenu.
Nedavno smo imali prilike saznati da se Fabric ipak neće zauvijek zatvoriti, ali smo saznali i na kakve je neugodne i neopravdane pritiske bio prisiljen. Koliko god su nas obradovale vijesti o tome da se u Berlinu i u Beču klupski program počeo shvaćati ozbiljnije od tolerirane orgije za drogeraše, toliko smo i svjesni da su vlasnici klubova počeli poduzimati raznovrsne korake kako bi se slizali s vlastima i njihovim zahtjevima – a svima je jasno da se od države ništa ne dobiva besplatno. Upravo zato su nas pomalo zabrinula trenutna kretanja vezana za klupski život, posebno sustavi nadzora koji omogućavaju veću kontrolu zbivanja na sceni. Teško je povjerovati da ta kontrola ide na ruku ikome osim državi, koja brine za svoje podanike samo kad je na to prisiljena.
Ključna zamjerka usmjerena klubu Fabric vezana je za sustav kontrole prodaje i konzumacije ilegalnih droga, a kako zanimljivo primjećuje jedan od protagonista ovog dokumentarca, kad bi policija radila svoj posao i maknula drogu s ulica (i da dodamo, prestala uzimati mito od mafije), droge ne bi bilo niti u klubovima. Dakle, problem je puno kompliciraniji i ne može se svaliti samo na klubove, a upravo ta praksa ponovno počinje prevladavati – kao da ništa nismo naučili u zadnja tri (ma, i više) desetljeća. naravno, nije to jedini od problema, a i ne radi se samo o problemima, nego i o onome nadnaravnom što klupsko iskustvo pruža! O svemu tome pričali su neki od ključnih protagonista londonskog noćnog života, među kojima se nalazi i Irvine Welsh, pisac koji je prije dva desetljeća obilježio jednu generaciju, a upravo se sprema obilježiti još jednu – nastavkom kultnog filma “Trainspotting”. Bacite oko i razmislite o sceni u svom gradu!
